Dinamo Zagreb
Što je bio Kup velesajamskih gradova?
Kad je Dinamo bio na europskom vrhu
Kup velesajamskih gradova, koji je Dinamo osvojio 1967., najveći je trofej hrvatskog klupskog nogometa i po značaju ravnopravan današnjem Kupu UEFA.
Iako to natjecanje nije bilo pod UEFA-inom ingerencijom, već pod nadzorom posebnog organizacijskog odbora (Borda) bilo je uklopljeno u UEFA-in kalendar međunarodnih natjecanja te je po snazi klubova koji su u njemu sudjelovali bilo na kvalitativnoj razini tadašnjeg Kupa prvaka.
Naime, u to je vrijeme samo prvak velikih liga sudjelovao u Kupu prvaka, dok su ostali najbolje plasirani klubovi igrali u Kupu velesajamskih gradova. Jednak je kriterij vrijedio i od 1971., kad je UEFA preuzela organizaciju tog vrlo uspješnog i popularnog nadmetanja i nadjenula mu svoje ime.
S obzirom na današnje UEFA-ine propise, po kojima velike nogometne nacije daju nekoliko svojih najboljih klubova u Ligu prvaka, moguće je zaključiti da je Kup velesajamskih gradova bio jači od današnjeg Kupa UEFA.
Kup velesajamskih gradova zamisao je trojice velikih nogometnih djelatnika, predsjednika Engleskog saveza Stanleyja Rousa, zatim Talijana Ottorina Barrasija i Švicarca Ernsta Thommena. Sva su trojica kasnije postala visoki dužnosnici FIFA-e, a Rous i njen predsjednik od 1961. do 1974.
Najstariji europski kup
Kup je startao tri tjedna prije Kupa prvaka te je stoga prvo ikad pokrenuto klupsko natjecanje za cijeli europski teritorij, za razliku od regionalnih kupova poput Latinskog, Alpskog, Balkanskog i Srednjoeuropskog.
Isprva je Kup zamišljen kao natjecanje reprezentacija gradova koji su održavali trgovačke sajmove, jer je već postojala tradicija odigravanja prijateljskih utakmica prilikom sajmova. Međutim, već su u prvom turniru, koji je trajao od 1955. do 1958. sudjelovali i klubovi Inter, Barcelona, Birmingham City, Lausanne Sports i KB Kobenhavn. U drugom izdanju klubova je bilo i više od gradskih reprezentacija, a pridružili su se Roma, Chelsea, Lyon, Hannover, Ujpesti Dozsa i drugi.
Počevši od 1960/61, Kup velesajamskih gradova postao je redovno godišnje natjecanje za klubove koji su, u pravilu, u državnim prvenstvima zauzeli mjesta iza prvaka. Koliko je zanimanje vladalo pokazuje i činjenica da je 60.000 navijača na rimskom Olimpicu gledalo uzvrat finala 1961. protiv Birmingham Cityja.
Od 1968. u upotrebi je bio i alternativni naziv, Kup doprvaka (Runners'-up Cup), a 1971. je nakon par godina "očijukanja" s organizatorima, UEFA uklopila Kup velesajamskih gradova u svoju paletu natjecanja. Pritom je organizirala i "superfinale" dvaju najuspješnijih klubova u povijesti Kupa, Barcelone i Leedsa. Susret su dobili Katalonci s 2:1 i zadržali pokal u trajnom vlasništvu.
Kup velesajamskih gradova u medijima.
Ugledni svjetski nogometni almanasi, specijalizirani magazini i internetski portali kao www.rsssf.com, footballmondial.tripod.com ili Wikipedia odražavaju značaj Kupa velesajamskih gradova te ga u svojim povijesnim prikazima tretiraju ravnopravno s Kupom UEFA. Dapače, neki ta dva natjecanja u potpunosti poistovjećuju, iako tehnički gledano oni nisu isto. Svi klubovi koji su osvojili ovaj trofej, uključujući Barcelonu, Romu, Valenciju, Newcastle ili Arsenal, ponosno ga navode u svojim "osobnim kartama", ravnopravno s Kupom prvaka, kupova ili UEFA.
S kime se Dinamo sučeljavao?
U sezoni 1962/63, kad je Dinamo prvi puta igrao u finalu Kupa velesajamskih gradova, natjecali su se, između ostalih, i Barcelona, Valencia, Zaragoza, Roma, Sampdoria, Porto, Belenenses, Rapid Beč, Celtic, Everton, Crvena zvezda, Vojvodina i Ferencvaros. Većina ovih klubova i danas su ugledni sudionici euro-kupova. Te je sezone Dinamo na putu do finala svladao među ostalima Porto, Bayern i u polufinalu Ferencvaros.
Još je jača bila konkurencija 1966/67, iz koje je Dinamo izašao kao pobjednik. Nadmetali su se ništa manje nego Juventus, Napoli, Bologna, Barcelona, Valencia, Zaragoza, Athletic Bilbao, Sevilla, Porto, Benfica, Bordeaux, Nice, Stuttgart, Nurnberg, Eintracht (F), Lokomotive Leipzig, Leeds, West Bromwich Albion, Dundee Utd., Basel, Sparta Prag, Crvena Zvezda, Ferencvaros, Aris i drugi; mnogi od najboljih europskih klubova svog vremena, a i uopće.
Dinamov put do trofeja
U prvom kolu Dinamo je svladao Spartak iz Brna (današnju Zbrojovku) s 0:2 i 2:0 te ždrijebom, s obzirom da tada nisu bili predviđeni jedanaesterci. Idući protivnik je bio Dunfermline s Alexom Fergusonom. Njega je Dinamo svladao s 2:4 i 2:0, dakle temeljem većeg broja golova u gostima.
U trećem kolu nadjačao je imenjaka iz Pitestija (današnji Arges) s 1:0 u gostima i 0:0 u Maksimiru.
Četvrtfinale je donijelo veliki sraz s Juventusom, koji je te godine osvojio talijansko prvenstvo. U Torinu je bilo ohrabrujućih 2:2, a u uzvratu uzbudljivih 3:0 za plave.
Polufinalni dvoboji suprotstavili su Dinamo i Eintracht. Nakon 0:3 u Frankfurtu, perspektiva je izgledala mračno, no u najslavnijem dvoboju u klupskoj povijesti naša je momčad u produžetku postigla pogodak više. Najbolji igrač meča, Stjepan Lamza, teško je ozlijeđen u padu s balkona Vile Rebar tijekom slavlja, no osvojeni trofej pripada i njemu.
U finalu je Dinamo čekala najveća engleska momčad razdoblja između 1966. i 1975., Leeds United. U Maksimiru su plavi slavili s 2:0 pogocima Čerčeka i Rore, da bi na Elland Roadu izdržali veliku "zračnu bitku" i očuvali mrežu netaknutom.
Do danas, to je jedini europski trofej koji je osvojila neka hrvatska momčad, a s obzirom na koncentraciju kapitala i najjačih igrača u bogatim zapadnoeuropskim zemljama, sva je prilika da će "sajamski kup" iz 1967. ostati usamljen - osim ako sam Dinamo ne izvuče iz rukava još neko čudo, kao nedavno u Amsterdamu!
Copyright Ozren Podnar/Soccerphile