World Soccer News
Why Bosman Ruling Is Wrong
Uz deset godina "Bosmanovog pravila"
Kako je EU ukrao navijačima emociju
Svijet nogometa (dijelom i drugih sportova) prošlog je mjeseca obilježio desetgodišnjicu donošenja "Bosmanovog pravila". Zamalo smo napisali "proslavio desetgodišnjicu", međutim slavili su malobrojni. Većina je tugovala.
Sljepilo sudaca Europskog suda pravde, koji je presudom ukinuo odštete za igrače kojima je istekao ugovor, svelo je sportaše u ekipnim sportovima na obične (doduše dobro plaćene) radnike, što škodi razvoju nogometa u velikoj većini zemalja u kojima se taj sport igra. Također, Europski je sud - neovisno o samom predmetu vezanog za izvornu tužbu Jean-Marca Bosmana, ukinuo pravo nogometnim savezima da ograničavaju odlazak i dolazak sportaša preko državne granice, što je usmjerilo rijeku najboljih igrača prema najbogatijim i najpohlepnijim, osakativši većinu nogometnih prvenstava.
Neki promatrači vjeruju da je "Bosmanovo pravilo" pravedno, jer ide na ruku neposrednim "proizvođačima" nogometa, to jest igračima. To je zabluda iz nekoliko razloga.
1. Nogometaši nisu najvažniji likovi u profesionalnom nogometu i drugim navijačkim sportovima. Najvažniji su navijači, a stotine milijuna navijača prošle su i prolaze lošije krivnjom Bosmana i Europskog suda.
2. Dobro prolaze samo najbolji nogometaši, a uz njih i potpuno nezasluženo njihovi menadžeri, većinom bahati, polupismeni i beskrupulozni tipovi čije blagostanje ne bi smjelo biti u interesu poštenog i civiliziranog društva.
3. Gomilanje najboljih nogometaša u nekoliko klubova nekolicine zemalja vodi prema dosadnoj i natjecateljski nezanimljivoj nogometnoj NBA, usred pustoši zemalja u kojima je nogomet upropašten.
Umjesto da se samo Bosmanovim zahtjevom za slobodan prijelaz iz Liegea u Dunkerque, EU je proučila sve UEFA-ine pravilnike i utvrdila da se niz propisa ne uklapa u europsko zakonodavstvo.
Budući da država članica EU ne može spriječiti liječnika ili postolara da preseli u drugu državu i tamo obavlja posao, mudre su glave iz EU-a zaključile da takva ograničenja ne mogu postojati ni u sportu.
Klubovi su dobili tretman običnih tvrtki, a sportaši običnih radnika, za koje vrijede ista pravila kao i za bilo kojeg drugog građana EU-a. Nitko od sudaca iz Europskog suda pravde nije pomislio da, za razliku od običnih tvrtki, sportski klubovi imaju navijače, čija emocija i duševno blagostanje ovisi o tome igra li igrač X u ovom ili onom klubu; da navijači jednog kluba nisu manje vrijedni od navijača drugog, kao i da ljubitelji nogometa u jednoj (siromašnijoj) zemlji nisu manje vrijedni od poklonika ovog sporta u drugoj (bogatijoj).
Nogometni zakon džungle
Budući da je morala prilagoditi svoje propise za klubove koji djeluju unutar EU-a, UEFA i druge krovne sportske organizacije naredile su i sportskim savezima izvan EU-a da promijene propise u skladu s time.
Tako su u kratkom roku pale sve rampe koje su dotad priječile zakon džungle da stupi na snagu. Jer, zakon koji dopušta bogatom i moćnom da oduzme siromašnom i nezaštićenom što god mu se na njemu sviđa ima sve odlike zakona džungle. Pod krinkom zaštite "prava pojedinaca na slobodan izbor radnog mjesta", i "pravo slobodnog ugovaranja", milijuni su navijača rumunjskih, bugarskih, mađarskih, hrvatskih, čeških, srpskih, poljskih, švedskih, okradeni, kao i milijuni navijača manjih klubova u bogatim zemljama. Ono što im je ukradeno nije bio Božić kao u priči o Grinchu, nego emocija.
Da bi se zaštitili interesi mnogo, mnogo veći od interesa skupine pohlepnih sportaša, nezajažljivih menadžera i amoralnih vlasnika klubova, bilo bi pravedno vratiti malim klubovima mogućnost da debelo naplate igrače koje stvaraju, kao i skromnijim zemljama da pruže svojim državljanima radost gledanja kvalitetnih igrača u vlastitim ligama.
Međutim, povodeći se za ideologijom nesmiljenog kapitalizma, u kojemu ne najbolji, već najsuroviji i najbešćutniji uzimaju sve što žele, suci Europskog suda pravde dali su slobodne ruke bogatima da postanu još bogatiji čerupajući one koji se nemaju čime zaštititi.
Učinci "Bosmanovog pravila"
* Budući da nijedan klub ne želi ostati bez igrača i bez odštete, raskidaju ugovore prije isteka, tako da bi mogli naplatiti bar nešto. Tako je efektivno trajanje ugovora smanjeno za 6-12 mjeseci od nominalnog roka.
* Igrač i menadžer mogu lakše spustiti izlaznu odštetu zahvaljujući mogućnosti ucjene: ne pustite li me u taj i taj klub za onoliko novca koliko je ovaj voljan platiti, pauzirat ću do kraja ugovora i onda otići besplatno.
* Mladi igrači mogu si priuštiti, ili barem misle da to mogu, višemjesečni prekid igranja dok im ne istekne ugovor s matičnim klubom i potom prijeći u bogatije klubove kao slobodni igrači. Zahvaljujući tome, takav igrač može sklopiti bolji ugovor zbog toga što njegov novi poslodavac ne mora trošiti novac na odštetu.
* Ista je tehnika primjenjiva kad se radi o pregovorima za produženje ugovora. Igrači sada lakše dobivaju što žele, a to je u mnogim slučajevima neumjerena i nepošteno visoka plaća.
* Savezi koji okupljaju siromašnije klubove više nikako ne mogu administrativnim mjerama zadržati igrače u državnim granicama, što je dovelo do pustošenja nekoć jakih prvenstava i klubova, naspram gomilanja nekoliko stotina najboljih svjetskih igrača u par desetaka klubova.
* Klubovi su uvelike izgubili nacionalni, da ne spominjemo regionalni i gradski identitet. Danas Arsenal može postaviti jedanaestoricu bez ijednog Britanca, dok u belgijskom Beverenu igra praktično cijela mlada reprezentacija Obale Bjelokosti.
* Mnogi pravi nogometni navijači okrenuli su leđa svom omiljenom sportu, upravo zbog gubitka identiteta momčadi te zbog guranja rezultata u drugi plan, u usporedbi sa "spektaklom" i značajem pojedinca kao glavnog mamca za publiku i sponzore.
* Besprizornim zgrtanjem bogatstva i najvećih zvijezda, nekoliko je desetaka klubova steklo milijune površnih poklonika izvan matičnih zemalja - poklonika koji za dotični klub "navijaju" iz šminke, bez prave strasti, recimo zato što im se sviđa frizura nekog od igrača.
* Klupska scena u Europi približila se nogometnoj NBA, što je deset koraka natrag u odnosu na raniji nogomet, u kojemu se stotinjak klubova moglo ravnopravno boriti za domaće i međunarodne trofeje. Jedna Steaua, Dinamo, Zvezda, Slovan ili Goteborg više nikada neće moći osvojiti europski pokal.
Copyright Soccerphile/Zri Sport